Razgovor sa decom o pucnjavi u školi

 

Informisanje

Prirodno je da će deca tražiti informacije, svakako će čuti nešto o tome od druge dece, odraslih, iz medija ili na mrežama.

Neke informacije neće biti tačne.

Prvo pitajte šta znaju o događaju ili šta ima je jasno da se dogodilo. Tako ćete steći uvid u to šta znaju, kako su razumeli događaj i da li imaju dezinformacije ili pretpostavke koje tumače kao znanje. U odnosu na to možete korigovati informacije ili dopuniti.

Govorite isključivo istinu. Nemojte štiti dete lažima.

Govorite jednostavno, kratko, jasno. Prilagođeno uzrastu deteta.

Starija deca će možda tražiti više informacija, više detalja, analizu događaja i sagledavanje iz više uglova.

Osećanja

Deca mogu različito reagovati u zavisnosti od temperamenta, uzrasta i ličnog iskustva vezanog za događaj.

Važno je da se u razgovoru da prostor ispoljavanju, prepoznavanju i verbalizaciji njihovih osećanja. Moguća su različita osećanja, tuga, strah, zbunjenost, briga , krivica, zabrinutost, uznemirenost..moguće je da dete nema trenutno kontakt sa svojim osećanjima. Važno je da sve ove rekcije budu prihvaćene kao uobičajene reakcije na ovakav događaj. Kroz razgovor osećanja se mogu menjati ili ublažiti.

Potrudite se da održati sliku sveta kao dobrog i sigurnog mesta , sa dešavanjima koja su loša, ponašanjem i stanjima ljudi koja su loša. Uverie dete da će škola, policija i vlada uraditi sve da se to ne ponovi.

Podsetiti dete da može biti bezbedno u svojoj školi, kući , sa vršnjacima.

Porodice i odrasli koji razgovaraju sa decom prvo se suočavaju sa svojim emocijama i stabilacijom svojih reakcija.

Održavajte bliske odnose , osnažite odnose deteta sa bližnjima, sa porodicom i drugom decom u porodici.

Ponašanje

Održavajte rutinu koliko je moguće.

Korisno je da dete ima informacije ali nije korisno biti izložen njima. Ugasite tv, telefone, mreže, koliko je to moguće smanajite izlaganje deteta informacijama, slikama i pričama vezanih za događaj. Umesto toga okupite porodicu i provodite vreme zajedno.

Česta pitanja:

Da li sam mogao to da sprečim?

Iako je očigledno da nisu mogli normalno je da se ovakva misao stvara. Kao i "da li je moglo smanjiti štetu". Treba reći detetu da je to uobičajena reakcija na ovakav događaj i da da bismo svi želeli da smo mogli to da sprečimo. Usmeriti temu ka budućim aktivnostima u pravcu ličnog angažovanja u zajednici ili školi na temu nenasilja.

Ko je kriv?

Uobičajeno je da se razmišljanje o ovakvom događaju kreće u nekom momentu u pravcu traženja ili identifikovanja krivca. Najčešće se to odnosi na porodicu počinioca, širi društveni sistem i kontekst, uticaj interneta i mreža, uticaj kulture i sl. Traženje krivca na neki način služi uspostavljanju kontrole nad situacijom i oslobađanju ličnog doživljaja krivice. Važno je znati da su ovakvi događaji incidenti koji su komplikovani za razumevanje, kao i ljudska stanja, ponašanja i različiti faktori koji do toga dovode. Važno je znati da pojedinac, počinilac, ne prestavlja celu grupu, po uzrastu, polu ili bilo kojoj drugoj odrednici ili grupi kojoj pripada, da je on indiviua sa svojim specifičnostima i da verovatno ne znamo sve o tome.

Kako može da pomogne?

Tako što će pomoći sebi- da kaže kada je uznemireno, uplašeno ili kada ima neke misli, slike ili razmišljanja koje ga uznemiravaju.

Teko što će pomoći drugima – drugoj deci, preživelima

Da li u razgovoru sa detetom mogu da pogrešim?

Ne brinite što nemate savršenu rečenicu. Slušajte, primite sve što dete iznosi bez osuđivanja ili zabrane na neka osećanja. Odgovarajte jasno, kratko, direktvo, nedvosmisleno. Iako želimo da zaštitimo decu od ovakvih stvari u životu , to nije moguće.

Šta ako ga uznemirim?

Šta ako dete počne da plače u toku razgovora ili ako se uznemiri?

Događaj je taj koji ga uznemirava, razgovor mu daje priliku da ispolji svoju uznemirenost povodom događaja. To je prvi korak u prevazilaženju događaja i uspostavlja razumevanje sveta u kome se to dogodilo.

Pravite stanke ,kratke pauze, u toku razgovora , kako bi dete imalo prostora da zaustavi ,završi razgovor ili nastavi, u skladu sa time kako se oseća.

Dozvolite da shvate da je u redu da ispolje svoju uznemirenost ili bilo koje osećanje i misao. U suprotnom, mogu se truditi da ih zadrže za sebe ii sami se bore sa tim.

Da li treba da pokrenem temu i ako dete ništa ne pita?

Šta ako izgleda da ne želi da razgovara o tome?

Pokrenute temu. Ukoliko ne želi da razgovara ne nastavljati, ne insistirati. Ostaviti „otvorena vrata“ da o tome razgovaraju kada god budu imali potrebu ili kada budu mogli. Biti prisutan i dostupan.

Deca nekad radije govore o drugoj deci i njihovim osećanjima nego o svojim.

Šta ako mu je potrebno više nego što mogu da pružim?

Većina ljudi je uznemireno i u redu je nudete i vi.

Ako dete ima intenzivna osećanja duže vreme, koja ometaju funkcionisanje, spavanje, komunikaciju, ishranu, odlazak u školu, odnos sa vršnjacima, dobro je razgovarati sa psihologom, pegagogom o tome. Postoji organizovana podrška pri školi i zavodu za mentalno zdravlje kao i stručnim uduženjima i savetovalištima.

Bilo kada možete potražiti savetovanje , ne morate čekati poseban trenutak ili povod.

 

Za tekst je korišćen izvor: schoolcrisiscenter.org