Zabrane u partnerskom odnosu

Razlika između granica i zabrana

Da li moraju da postoje zabrane u parnerskom odnosu? Kada bismo imali takav stav da naš partner može da radi šta hoće ili da mi možemo da radimo sve što nam padne na pamet, da li bismo imali zdrav partnerski odnos? Nekakve granice moraju da postoje. Ali, da li moraju i zabrane i u čemu je razlika? Kada nam se nešto kod partnera ne dopada , na primer, smatramo da se partnerka obukla previše provokativno za neku priliku, možemo joj to dati do znanja porukom „ja ne volim kada se tako oblačiš“, ako se takve situacije ponavljaju daje se druga poruka: „ako nastaviš da se tako oblačiš, to će biti jedan od razloga ukoliko budem raskinuo sa tobom, jer je to za mene neprihvatljivo“. Naravno, ukoliko je za nas ta stvar jako bitna i neprihvatljiva.Time je postavljanje granica. Druga osoba može da nastavi tako da se tako oblači. Na nama je ili da prihvatimo to i nastavimo dalje (čime pomeramo granicu)ili da prihvatimo to kao negativnu stranu partnera koja se pridružije svim ostalim njegovim osobinama, što će jednog dana možda doprineti razilaženju.

Primoravanje druge osobe da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima na bilo koji način (verbalno, pretnjom, ucenom ili fizički) jeste postavljanje zabrane. Drugim rečima, ako nam se nešto ne dopada i za nas je ne prihvatljivo, možemo staviti do znanja drugoj osobi da je tako, da nam je to važno i za nas neprihvatljivo, ali nakon toga ne možemo je naterati da se ponaša u skladu sa našim očekivanjima.

Parovi koji su skloniji razvoju disfunkcionalnog odnosa jesu upravo oni u kojima se zloupetrebljava razlika u raspodeli snaga. U svakom partnerskom odnosu postoji razlika u raspodeli moći. Negde je ta razlika veća , negde manja. Ne možemo, ne bi trebali da budemo i nikada nećemo biti potpuno istih snaga. Uobičajeno je da jedan partner zarađuje više od drugog (a to ne mora nužno biti značajno više i ne mora nužno biti muškarac), kao što je uobičajeno da je jedan partner fizički ili mentalno jači. Čak ni u osetljivosti nije ista raspodela, i ona se može pretvoriti u oružje kojim se onaj drugi „kinji“ u parterskom odnosu. Dakle, stvar nije samo u postojanju različite raspodele snaga, već u njenoj zloupotrebi od strane onoga koji je poseduje više, čime nanosi štetu svom partneru, partnerskom odnosu i porodici u celini.

Šteta je skoro uvek uvek ugrožavanje fizičkog i mentalnog stanja druge osobe, ako uzmemo u obzir da i doživljeni stres, potisnusta i negativna osećanja utiču na naš organizam i mogu pokrenuti niz mentalnih procesa i stanja. Ne tako vidljivo na prvi pogled, ali svakako vidljivo vremenom, a suštinsko ugrožavajuće za drugog jeste- sistematsko sprečavanje njegovog razvoja.

Ako se neko ko je u odnosu sa nama postavlja tako da sprečava naš razvoj, time nam nanosi veliku štetu. Naravno, to nam ne daje za pravo da okrivimo drugog za situaciju ili stanje u kome se nalazimo ili za naš lični razvoj. Kada se uoči postojanje štete, pravi odgovor je naša odgovornost.

Zabrana na razvoj

Poruku zabrane na razvoj dobijamo iz ponašanja drugog na različite načine, kroz sistematsko sputavanje ili ograničavaje u svakodnevnom funkcionisanju u kući i na poslu, održavanju i razvoju kvalitetnih odnosa sa drugima (uključujući i odnos sa sopsvenom decom), kao i održavanju i unapređivanju sopstvenog zdravlja.

Metode zabrane mogu biti suptilne- kroz komentare, nagovaranje da odustanemo od neke ideje ili plana, navođenje argumenata protiv sprovođenja neke aktivnosti, ali i u vidu otvorenog ispoljavanja nezadovoljatva, protivljenja , čak i vređanja , stavljajući nas u negativan kontekst, poredeći nas sa drugima u negativnom smislu , pripisujući osećaj krivice za različite moguće „posledice“ koje će se dogoditi ako to zaista sprovedemo, pretnje, zastrašivanja, ucenjivanja ili čak fizičkog onemogućavanja – sprečavanja da se sprovede „sporna“ aktivnost oduzimanjem sredstava koja su za to potrebna , kao što su novac, auto, vreme i sl. Teško je reći šta je gore, da li otvoreno izjašnjavanje i postavljnaje „zabrane“ ili suptilno, indirektno sabotiranje , ne samo verbalno, već i kroz niz mogućih, veoma „kreativnih rešenja“, kao što su : iznenadno prisećanje na neku hitnu obavezu u kojoj moramo i mi da učestvujemo, sprovođenje neke aktivnosti „za inat“ nama, ignorisanje, dočekivanje „na nož“ kada se sve završi, prebacivanje danima nakon toga i povezivanje svih negativnih događaja sa tim događajem, čak i iznenadno pogoršanje zdravstvenog stanja koje će nas odvratiti od našeg plana.

Kako neko može drugome bilo šta da zabrani?

Ljudi koji gledaju sa strane iskreno se pitaju: „Kako neko može da ti zabrani bilo šta ?“. Osobe koje postavljaju zabrane su uglavnom uporne, osobe koje sâme nemaju zadrške i vođene su idejom „sve što hoću to i mogu.“ Dobra motivaciona afirmacija, ali pod uslovom da nije vođena destruktivnim impulsom. Šteta što osobe koje imaju zaista kreativne i plemenite ideje nemaju ovakav pokretački motor koji će ih voditi od ideje do realizacije bez usputnih stanica, preispitivanja, sumnje i skretanja na stranputice, već pravo, direktno iz tačke A u tačku B. Tu nema sumnje da li sam u pravu, nema pitanja da li grešim, nema bojazni šta ću time da pokvrim...

A zašto bi neko hteo da upravlja drugom osobom, šta time dobija i kako to sebi može da dozvoli?

Osim što se radi o veoma upornim osobama, one takođe imaju osećaj da smo mi deo njih. Polazeći od takvog doživljaja logično je da kako upravljaju svim ostalim delovima sebe tako upravljaju i nama. Jedan od razloga jeste upravo održavanje kompaktnosti svih postojećih delova , održavanje celine, čime se uspostavlja kakav-takav unutrašnji mir. Nemogućnost da drži pod kontrolom i taj deo „sebe“, koji emitujemo kada izražavamo svoju volju, kod njih stvara nervozu, unutrašnji nemir, pobunu koja može dovesti i do agresivnog ponašanja. Takođe, iza ovakvog ponašanja često stoji ljubomora i strah od napuštanja.

Zašto neko ostaje u takvom odnosu ?

  • Da ne bi ulazili u konflikt. Ljudi koji izbegavaju konflikte skloni prilagođavaju svoje ponašanje postojećim zabranama zarad „mira u kući“. Takođe, ne žele da one budu (odnosno njihova želja, potreba, ideja, aktivnost) izvor nesuglasica , što se takođe nameće tumačenjem od strane drugog partera.
  • Zato što su im potrebne granice postavljene od strane onog drugog, čak i ako su u vidu zabrana. Istovremeno doživljavaju unutrašnju pobunu ali i zahvalnost za postavljanje granica, jer sami nisu u stanju da ih postave.
  • U ovu zamku često upadaju i oni koji su još kao deca imali pozitivan odnos prema autoritetu, te nisu razvili mehanizme kojima bi se suprotstavili neprihvatljivim, nepravednim ili zlonamernim zahtevima drugog. Takođe, to su osobe koje parnera doživaljavaju kao autoritet , ali ne samo partnera nego i druge (prijatelja, decu , kolege...) i smatraju da bi trebalo da svi jedni drugima budemo neka vrsta autoriteta, koji se oslanja na međusobno poštovanje i uvažavanju, te je dovoljno reći , izraziti želju, potrebu ili molbu, a drugi će to razumeti , uvažiti, izaći u susret i slično. To znači da se filozofija ovih osoba zasniva na ideji da ćemo svi jedni pema drugima biti „dobri“.
  • Zato što se nalaze u zavisnom odnosu „ne mogu sa tobom, ne mogu bez tebe“, teško se odlučuju, na klackalici su između da i ne, ne mogu da donesu konačnu odluku, a i kada je donesu plaše se ili znaju da će kasnije pospustiti ili se kajati.

Radom na sebi ove osobe mogu usvojiti drugačijiji odnos prema konfliktnim situacijama i naučiti nove načine reagovanja u njima, ojačati svoje granice, prilagoditi svoju životnu filozofiju realnosti i na taj način doprineti ne samo svoj razvoju, već i razvoju kvalitetnog partnerskog odnosa.

Najčešće zabrane u vezama mladih

Zabrana na kretanje. U predbračnim vezama se najčešće javlja želja jednog partnera da u svakom trebutku zna gde se drugi nalazi, stalno zivka, proverava, traži veliki broj informacija o tome gde je druga osoba bila, koliko dugo, koje sve bio prisutan i slično. Neretko se dešava i da „bane“ tamo gde ste vi kako bi „snimila situaciju“ i umirila se. Ovo je samo po sebi naporno za drugog partnera koji se u tim situacijama oseća kao da postoji kamera koja ga prati gde god da je, kao da je njegovo iskustvo u svakom trenutku i iskustvo onog drugog. Nevolja je još veća ukoliko partner otvoreno izražava nezadovoljstvo ili daje upustva, zahteve ili otvorene zabrane ukoliko mu se ne dopada gde planirate da idete i sa kim. Ukoliko se desi neka nepredviđena situacija, promena plana, mesta, prisustvo nekoga za koga osoba nije znala da će biti tu, to još više može provocirati partnera koji želi da ima drugog pod kontrolom.

Zabrana na oblačenje. Ljubomora je dobro poznat motiv za postavljanjem zabrane na oblačenje koje je po mišljenju partnera suviše izazovno ili provokativno. Jasno je da ovu zabranu uglavnom postavljaju muškarci, isto tako i da je oblačenje mladih devojaka ume zaista da bude previše provokativno ili izazovno.

Problem najčešće i jeste u tome što se kriterijum prihvatljivog ponašanja naknadno menja. Muškarca je upravo privukla devojka koja se tako već oblačila, ali sada postoji zahtev da se to promeni. On ne uzima u obzir da je napravio izbor i da ima druge opcije u skladu sa svojim novim kriterijumima. Ali to ne želi, jer ga devojka u skladu sa tim kriterijumima ni ne privlači, što ga vodi u začarani krug iz koga izlazi tako što postavlja jasan zahtev, odnosno zabranu.

Zabrana na druženje. Iza ovakvog zahteva najčešće stoji strah da će druge osobe, bliske prijateljice/prijatelji uticati na našeg partnera na način koji nama ne odgovara. To dovodi do najčešće onih suptilnih varijanti zabrana, koje u braku prelaze u otvorene zabrane, odnosno pravila sa kim osoba može da se druži (izlazi , posećuje ili zove u goste), a sa kim ne.

Zabrana na prošlost. Možda zvuči čudno onima koji nisu imali dodir sa ovakvom zabranom, ali ona zaista postoji, pogotovo među mladima i u predbračnim vezama. Nastaje kada se jednom partneru ne dopada nešto iz prošlosti (iskustva) onog drugog. „ I šta onda ?“ pitamo se svi osim onih koji su u vezi sa takvom osobom. Onda postoji nekakav zahtev da se osoba na neki način odrekne tog dela svoje prošlosti. Pokajanjem, iskupljenjem, prekidanjem bilo kavih veza sa „zabranjenim“ sadržajem. Nevolja je što ovi procesi „brisanja prošlosti“ jako dugo traju, možda čak i doživotno , odnosno dok se veza ne prekine.

Zabrana na intimu. Kada partner smatra da ima pravo i da mora da zna sve što ima veze sa onim drugim. Znači da nemamo pravo na svoju intimu, nastaje problem kada želimo da nešto jednostavno zadržimo za sebe, ne želimo o tome da razgovaramo ili ne u datom trenutku.

Zabrane u bračnim odnosima

Zabrana na slobodno izražavanje svog mišljenja. Parneri često upadaju u zamku koju pravi takozvano „mi“. Mi imamo, mi hoćemo, mi mislimo... Dešava se i da mislimo drugačije, što dovodi u problem one parove u kojima jedan partner nije u stanju to da toleriše i postavlja zabranu na iznošenje drugačijeg mišljenja.

Zabrana na mišljenje. Ne samo da postoji zabrana na iznošenje mišljenje već i na samo mišljenje, ukoliko se ono razlikuje od mišljenja drugog. Tako, jedan partner zahteva ili vrši pritisak na drugog da misli drugačije.

Osim toga česte su i zabrane na kontakt sa članovima primarne porodice, slobodno vreme, hobi, odmor, uživanje, razvoj autentičnog odnosa sa detetom itd.

Zabrane posle braka

I nakon razvoda parteri nastavljaju komunikaciju, ako ne verbalnu i direktnu, onda kroz postupke ili koristeći decu, koja postaju „pogodna“ za nastavak partnerskog odnosa i zabrana u njemu, Na taj način se nanosi šteta drugom roditelju, detetu i njihovom odnosu. Onaj roditelj sa kojim dete živi je sklon uspostavljanju zabrane na viđanje i komunikaciju sa detetom, dok onaj drugi sprovodi zabranu na izlazak iz zemlje sa detetom (odlazak na letovanje, zimovanje i sl.), dok su oba (bivša) partnera nakon razvoda sklona zabrani na slobodan život onog drugog.

Zašto je važno da se zabrane prepoznaju?

Važno je da se zabrane prepoznaju, kao i način na koji učestvujemo u njihovom sprovođenju, da bi na njih adekatno reagovali, kroz otvoren razgovor u okviru partnerskog odnosa ili sa stručnim licem, sa pronalaženjem motiva koji je doveo do njihove pojave. Osim što same komlikuju partnerski odnos, zabrane ujedno ukazuju na postojanje nečega što stoji iza njih, a to može biti neka karakteristika jednog od partnera, oba partnera ili njihovog odnosa. Zabrane retko kada nestaju same od sebe, u stanju su da podrivaju odnos i stvore plodno tle za razvoj niz drugih problema u pojedinačnom i zajedničkom funkcionisanju partnera , ali i porodice u celini.

Autor: Marijana Vilimonović

Izvor: Dnevni list Danas